Biciklizam

Freebiking
2010/10/31,17:58

Ovog puta ću vam predstaviti jednu filozofiju biciklizma kojoj se lično divim,zanimljivu za sve one avanturističkog duha koji žele malo izazova i da  testiraju sopstvenu izdržljivost,a imam u planu da se jedno leto oprobam  u njoj,nažalost za sada to su samo želje jer je za to potrebno i vremena a i nešto para,naravno treba biti i fizički spreman  ako se mislite ići na duže lokacije,naravno i bicikla treba biti u besprekornom stanju,sigurna za dužu vožnju,treba pri ruci imati rezervne delove i nešto znanja  da bi iste te delove zamenili. U freebikingu mogućnosti su neograničene,znači sam si svoj gazda ako voziš sam,ili to možete činiti u grupi,ja sam uvek želeo da se oprobam i bajsom zaputim do Crnogorskog primorja,a ima ljudi koji su tako obišli Evropu.

Šta je Freebiking?
U pitanju je kovanica sastavljena od dve engleske reči – free što znači slobodan i biking što znači vožnja bicikla(mada se u engleskom jeziku koristi i za motorcikl). Freebiking nije lako definisati, jer kao i svi oblici beskompromisne slobode, teži i slobodi od definicija. Onog trenutka kada pomislite da ste ga uhvatili u semantički „kavez“, on izmakne, odleprša, pusti se niz reku ili se raspe po krošnjama. Mnogi koji su tokom ovih godina bili ubeđeni da znaju šta Freebiking znači zapravo su bili podjednako daleko od njegovog razumevanja kao i oni koji tu reč nikad u životu nisu čuli. Nije u pitanju biciklizam, biciklizam je nešto drugo. Bilo drumski ili planinski. Freebiking nema nikakve veze sa takmičenjima bilo koje vrste, ciframa, jurenjem prolaznih vremena, sticanjem fizičke kondicije (mada je ulaganje snažnog voljnog napora, fizičkog napora, značajan element dosezanja te slobode). Freebiking nema nikakve veze sa udruženjima ili bilo kakvim oblikom društvene aktivnosti i povezivanja sa drugim pojedincima i organizacijama. Freebiking je pre svega osećaj slobode usamljenika koji zna svoj put i čiji je put dalek, čija se istina nalazi tamo negde iza horizonta, i koja se dotiče samo u retkim trenucima blaženstva koje donosi samoća i priroda, kada se staklići u kaleidoskopu sklope kako treba. Freebiking je prava vibracija, pravi ritam, prava boja, ona čežnja za dosezanjem nedokučivog, da se danas zanoći na livadi pored reke, a sutradan ko zna gde. Biti nomad u duši, samo svoj i ničiji, nepokoren, uvek otvorenih čula, koja registruju sve oko nas, dovoljno radoznao i spontan da staneš i ostaneš i tamo gde nisi planirao i da usred svog puta promeniš putanju ako te neki snažan zov na to povuče.


Dakle, u reči Freebiking akcenat je na onome free , bez čijeg potpunog razumevanja i prihvatanja ne postoji ni biking . Freebiker je slobodan od svega i svakoga, pa čak i od bicikla. Za njega bicikl jeste omiljeno sredstvo transporta, ali nije fetiš. Bicikl je tu zbog nas, a ne mi zbog njega. On je samo način, sredstvo da dosegnemo tu slobodu koju želimo da udahnemo punim plućima, ali nije jedini način. On je samo put, ali ne i cilj, a do cilja ponekad vode i drugi putevi. Naša sloboda je integralna, pa ju je zato nemoguće (ili barem neprirodno) rasparčavati. Postoje i drugačije manifestacije te slobode, a one se mogu zvati Freetreking , Freewheeling , Freecanyoning, Freeflying ... Realizuju se različitim sredstvima, ali im je cilj, osećaj, smisao – isti. To je osnovni razlog zbog čega je Freebiking hram za sve one koji poznaju taj osećaj i u svojim traganjima njemu teže. Čak i ako nikada nisu okretali pedale.

Ono što je svim „slobodnjacima“ zajedničko jeste da ih oni koji se bave određenim fizičkim aktivnostima (tj. „sportovima“) jednostavno ne razumeju i ne prihvataju do kraja kao svoje. Iz perspektive bicikliste, freebiker će biti isuviše sklon da sjaše sa bicikla i nekamo odluta pešice, previše će zverati unaokolo i zastajkivati svaki čas, zanimaće ga i razne stene, rečice, pećine, trešnja u cvatu ili dženerike pored puta u avgustu... Sve će mu to biti iz nekog „čudnog“ razloga mnogo važnije nego da ispuni dnevnu normu i postigne brzinski prosek bolji od jučerašnjeg, disciplinovano zagledan u stazu pred sobom i prepreke koje ona donosi. Iz perspektive planinara, freetreker će biti nedovoljno zaintrigiran samim planinskim vrhovima i ciframa njihovih visina, nedovoljno zainteresovan za društvo i planinarske kodekse i procedure, previše sklon razgovoru sa gljivama i cvećem i ostalim vidovima „zabušavanja“, sklon zabasavanju na neke puteljke gde „nema ničeg zanimljivog“, a pre svega nema pravog cilja za svakog ambicioznog planinara – planinskog vrha. I biće zaljubljen u tišinu i ćutanje više nego što to bilo koji planinar navikao na kolektivne pohode ka vrhovima može da razume... Iz perspektive vatrenog poklonika off-road vožnje terenaca, freewheeler je čovek koji svoje 4x4 vozilo koristi na krajnje „dosadan“ i previše „ziheraški“ način, ne pokušavajući da u svakom izletu u šumu uvek iznova proverava granice sebe i svoje „zveri“. Umesto da namerno traži najdublje blato i najteži put, on će radije izabrati najlepši put, kojim može da vidi više lepote i da gazi lagano, uz čupanje što manje travki i pravljenje što manje buke, da što pre ugasi motor i uživa u blaženoj tišini – jer je stigao na cilj. Za njega džip nije fetiš, već isto ono što je i bicikl, sredstvo za dosezanje slobode, mogućnost da u svakom trenutku stigne bilo gde, pokretan i nepredvidiv poput vetra.

No da se sada ne bismo igrali bezbrojnim kovanicama, ime ovoga što sam opisao zasvagda će ostati – Freebiking . Zato što je jahanje bicikla najlepši način za kretanje kroz prirodu, jedan savršen kompromis između želje da stignemo što dalje i da pritom vidimo i doživimo što više, da sve vreme budemo deo tog okruženja kroz koje prolazimo i da svaki daleki vidik bude debelo zaslužen našim kapljicama znoja, a kilometri koje smo prešli nagomilani u slatkom naponu naših mišića. Ali ponekad jednostavno nije moguće na neka mesta stići biciklom (zbog konfiguracije terena, godišnjeg doba, kratkoće vremena, ili ko zna zašto), što ne znači da ćemo odustati da na ta mesta stignemo. Ponekad je samo kombinacija različitih sredstava zapravo dobitna formula... Onaj ko razume suštinu neće cepidlačiti i svaki čas zapitkivati „a gde je tu bicikl?“. Budite slobodni, u svakom pogledu i uvek, zagledani u tačku gde se spajaju zemlja, nebo i Nepoznato, budite freebikeri u duši, free your minds .

 *deo texta je preuzeto sa oficijalnog sajta www.freebiking.org*

 

Biciklistička mafija
2010/10/31,17:29

 

Danas ću vam predstaviti jednu ne tako popularnu temu,neki od nas su imali loša iskustva,a to je da mu ukradu biciklu vezanu ispred zgrade,kuće,pa čak i iz šupe."Neko mi je ukrao biciklo jer ga dobro nisam vezo lancom"...  :D ali verovali ili ne bicikl je stajao iza moje kuće,i eto baš taj jedan dan kad ga slučajno nisam vezao sajlom on je nestao,to je bilo pre par godina kada su BMX-ovi bili popularni,ali tada su kradljivci bili pojedinci dok danas već postoji ozbiljniji problem-biciklistička mafija,slobodno tako možemo nazvati organizovanu grupu kradljivaca bicikala.E sad šta vi mislite gde je najveći broj ukradenih bicikala,u kom gradu?

Ako logično razmislimo biciklizam je odvajkada najzastupljeniji u Vojvodini,dakle Novi Sad kao najrazvijeniji grad u pokrajini je najviše na meti ovih kradljivaca.

Ukradene bicikle prodaju za 30 evra

U gradu samo u toku jedne letnje sezone nestane oko 5.000 bicikala. Nezvanično, broj je znatno veći jer sve više Novosađana, znajući kolika je vetrovatnoća da lopov bude uhvaćen, čak i ne prijave krađu, a sve i da bude uhapšen, kradljivac nije obavezan da obešteti vlasnika. Crno tržište dvotočkaša cveta, a preko „pravih ljudi“ i bez „suvišnih pitanja“ ukradeni klasični bicikli se prodaju za 30 do 70, a sportski profesionalni dvotočkaši i za 500 evra. Nekada i prvim vlasnicima.

Od nepažljivo ostavljenog bicikla za svega par minuta ostaju samo presečeni lanci i sajle, a nemoćnom vlasniku tek bleda nada da će svoj bicikl možda uspeti ponovo da „kupi“ na Najlon pijaci ili od preprodavaca.
 



- Ovo mi je već četvrdi bajk za poslednje tri godine. Svaki prethodni su mi ukrali, i stvarno više nemam nameru da dajem velike pare za bicikl - kaže Novosađanin B. A., priznajući da je poslednji bicikl kupio od lopova za nepunih 30 evra.
Prema iskustvu policije, bicikle najčešće kradu narkomani i prodaju ih budzašto. U Novom Sadu se relativno nov „vruć“ bicikl može kupiti za manje od 50 evra. Prema saznanjima sekretara Biciklističkog saveza Vojvodine Jadranke Bjelice, u gradu postoje i organizovane grupe koje su od krađe bicikala napravili biznis. U prilog tome ide i činjenica da je pretprošlog leta na autoputu ka Nišu zaustavljen šleper pun bicikala ukradenih u Novom Sadu i okolini. Lopovi su se „izverzirali“ i planski kradu skuplje, profesionalne bicikle čija cena na crnom tržištu dostiže i 500 evra. Uglavnom završe širom Srbije, što znatno otežava da im se uđe u trag. Ukradeni klasični bicikl, koji u redovnoj prodaji košta od 150 do 200 evra, u gradu se prodaje za 2.500 do 6.000 dinara. U zavisnosti od toga koliko je „vruć“. Policija, iako daje sve od sebe, uglavnom je nemoćna.
- Kada sam prijavio krađu, policajci su zapisali fabrički broj bicikla i posavetovali me da u nedelju odem na Najlon pijacu, jer postoji mogućnost da će tamo pokušati da ga prodaju - kaže Martin Vidojević, koji je prošle nedelje ostao bez bicikla. Sumnjajući u pouzdanost biciklane, koje imaju pojedine zgrade, on je svoja dva bicikla vezao za ogradu stepeništa, ispred stana na šestom spratu u zgradi na Limanu.
- Supruga je oko pet po podne čula udarac pedala od vrata lifta, i odmah izašla iz stana da vidi šta se događa. Međutim, vrata od lifta su se već zatvorila, a jednog bicikla više nije bilo - kaže Vidojević.
U slučaju da je vrednost bicikla manja od 15.000 dinara, policija i ne izlazi na teren, već vlasnik pokreće privatnu tužbu. U slučaju veće sume, podiže se krivična prijava, koja najčešće završi neuspehom. Do hvatanja lopova i pokretanja sudskog postupka ukradeni bicikl je već dobio novog vlasnika, novu boju i poneku nalepnicu, da se zakamuflira original.

*Tekst preuzet iz Blic-a, i odnosi se na Novi Sad*

Dakle za kraj da ponovimo:ne ostavljajte bicikl na otvorenom ,ko nema šupu,podrum ,nek kupi debelu sajlu kao za skuter,ima da se kupe u svim biciklističkim radnjama ili na pijaci,slobodno dajte više para isplatiće se :D

 

Tour de France(Tur de Frans)
2010/10/21,20:16

Tur de Frans nije pozadina francuske sobarice već trka, oko Francuske koja je za biciklizam isto što i svetsko prvenstvo u Africi za fudbal,za sve ljubitelje biciklizma  prava je poslastica posmatrati ovo takmičenje koje se  održava  svake godine u Julu mesecu i traje oko 3 sedmice, takmičenje koje svojom tradicijom, težinom i zahtevima privlači pažnju čak i one publike koju biciklizam uopšte ne zanima.Napori koji se traže na Trci kroz Francusku odgovaraju zahtevima deset maratonskih trka, dok pentranje na planinske uspone ukupnom dužinom nadmašuje uspon na tri Mont Everesta.Učesnici su najbolje ekipe koje dobiju poziv organizatora.Prvi Tur de Frans je bio održan 1903. godine i od tada se redovno održava osim prekida za vreme I i II sv.rata.

Najuspešniji učesnici:Rekord za sada drži Lance Amstrong(SAD) koji ima 7 uzastopnih pobeda(1957, 1961, 1962, 1963. и 1964),po četiri pobede imaju Žak Anketil(FRA),Edi Merks(BEL),Bernar Ino(FRA),Migel Indurain(ŠPA),po 3 pobede imaju Filip Tis(BEL),Lujson Bobet(FRA),Greg Lemond(SAD),Alberto Kontador(ŠPA).

 -Da nije sve tako bezazleno,čak i u biciklizmu kazuju nam nesreće koje su se dogodile:

1995: 18. јул, 15.etapa:Italijan Fabijo Kasarteli na silasku sa Kol de Porteta je pao pri brzini od oko 88km/h.Pošto nije nosio kacigu zadobio je teške povrede glave i preminuo.

1967: 13. јул, 13.etapa:Englez Tom Simpson umire prilikom teškog uspona na Mont Ventu(Uzrok je srčani udar od amfetamina)

1935:Španac Frančesko Kapeda umire prilikom pada u ponor sa Kol du Galiberja.

1910:Francuz Adolf Helijerse udavio prilkom odmora na azurnoj obali.

 

Malo o ovogodišnjoj trci:

Ove godine, takmičari su morali da prođu šest planinskih etapa koje su bile ključne za konačan poredak u generalnom plasmanu. Prvo malo trkanja kroz Alpe, pa potom i Pirineje gde se nalaze i dva uspona na famozni Kol Turmale.

  Ako ostavimo ove planinčuge po strani,  biciklisti će na startu imati već dovoljno zanimacija u vidu 13 kilometara vožnje po kaldrmi, što je najduža deonica na ovakvoj vrsti puta od 1983. godine.A bogami ne bih voleo da se nađem u njihovoj koži i kaznim svoju pozadinu 13km dugom kaldrmom.

  Brojni takmičari su ispratili žešću klanicu na uvodne tri etape kroz Belgiju i Holandiju, a zanimljivo je da je za ovu godinu planirana samo jedna vožnja na hronometar i to u pretposlednjoj, 19. etapi.Inače za one koji ne znaju hronometar je sat dovoljno precizan  i koristi  se kao prenosivi „vremenski standard“ na vozilu, obično da bi određivao geografsku  dužinu pomoću nebeske navigacije.

  Kao što je dobro poznato, takmičari će se nadmetati za žutu, zelenu, belu i tačkastu majicu koje redom pripadaju najboljem u generalnom plasmanu, najboljem sprinteru, najboljem mladom takmičaru (ispod 25 godina) i najboljem penjaču.

 

 

 *video 1.1.*

 

 

 

Lance Amstrong
2010/10/20,11:35

Ovaj blog cu posvetitti jednom od najpoznatijih biciklista svih vremena.

Lance Armstrong je rođen u Teksasu 18. septembra 1971. godine. Lens je američki biciklista i do sada najpoznatiji u istoriji biciklizma. Nosilac je sedam uzastopnih titula Tur de Fransa i to samo nekoliko godina nakon što je preboleo rak. Karijeru je počeo kao triatlonac, a kasnije se opredelio samo za biciklizam, koji mu je išao najbolje. Prva trka u kojoj je pobedio bila je Klasika San Sebastijan. 1992. godine pobedio je u svetskom kupu u Oslu. Nakon saznanja da je oboleo od raka, njegova ekipa Kofidis ga otpušta. U biciklistički karavan se vraća oporavljen i ponovo zdrav i prima ga ekipa US Postal. Posledice preboljenog raka bile su očigledne. Lens je postao vrlo žilav na etapnim trkama, odličan hronometraš i borio se za svaku etapu. Nakon poslednje pobede na Turu 2005. godine Lens odlazi u penziju pa i u istoriju biciklizma. Vozeći za ekipu Astane Lens 2009.godine na Turu osvaja treće mesto u generalnom plasmanu i po prvi put ne završava kao pobednik Tur de Fransa. Tur de Frans 1999, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004. i 2005. godine. Svetski šampion (drumska trka) 1993. godine. Nacionalni šampion (drumska trka) SAD, 1993. godine.

 

 

Kako izabrati biciklu?
2010/10/18,16:20

Naravno ne možemo kao početnici da znamo svaki deo i komad bicikla,bitno je da znamo vrstu,ram,marku bicile.Kod kupovine novog bicikla imate barem 6 meseci garancije,a ako je sajam automobila blizu – tu mogu da se nađu solidne ponude – i do 30% jevtiniji bicikli, pogotovo ako su iz prošlogodišnjeg kataloga,znači bolje cene možemo naći kada nije biciklistička sezona tj. leto.

 Laici će vam reći da postoje dve vrste bicikla(mountain bike i trkački) što nije tačno,u zavisnosti od namenjene vožnje,opreme i naravno cene kao jedne d bitnih faktora možemo pronaći i do 15-tak vrsta dvotočkaša.Ja ću vam sada predstaviti neke najpoznatije vrste:

 MTB

Sam naziv preveden sa engleskog kaže Mountain(planina) što znači da je ova vrsta bicikle prvenstveno osmišljena za zahtevnu brdsku vožnju,dakle za vožnju van asfalta kao urbane sredine.Ovo je danas najzastupljenija vrsta,ima točkove od 66cm,široke gume sa jakim kramponima koji su lošiji za trke ali zato ispunjavaju svoju svrhu prelazeći preko lošijih staza odnosno podloga.Mountain bike je čvrst, robustan,i zbog manjih točkova i kraćeg rama, težište cele bicikle je niže i zbog toga je teže pasti prilikom vožnje.Odnos zupčanika omogućava uspon u skoro svim uslovima /nagibima,znači transmisija je prilagođena i najtežim zahtevima.Dodatna prednost MTB-a je što servise i radnje sa delovima možete naći praktično na svakom ćošku,ja lično servisiram bajsu 2-3 servisa koji se nalaze duž biciklističke staze na trasi bazen 25 maj.-Ada Ciganlija.

 

*slika2.1-primer mountain bike*

Biciklizam
2010/10/11,13:34

Jedan od hobija kojima se bavim je biciklizam.Iako je većina mojih vršnjaka batalilo "bajs" zato što su lenji, ili su im roditelji kupili skutere,kola itd,meni je lično ovaj sport privlačan,jer je zdrav i opuštajuć,pogotovu leti,kada se spustim sa Karaburme do Ade.

 

 

Zašto biciklizam?

http://www.vesic.org/blog/upload/2009/10/nishiki-bike.jpg

Jedan od razloga je i taj što leti stižem brže gde god naumim probijajući se kroz gradsku gužvu bez imalo problema,izbacujem negativnu energiju iz sebe, i  mogu da uživam u lepim prirodnim pejzažima koji bi mi brzo prolazili pred očima da sam u kolima.

 

Izbor bicikle?

Prvi korak u biciklizmu je naravno kupovina bicikle.U zavisnosti da li nameravate da se ovim sportom bavite profesionalno ili amaterski,tako cete i birati model.Za amatersko bavljenje ovim sportom biće vam dovoljan i bajs cene između 100-200 e, a oni sa manjim budzetom mogu kupiti i polovan,naravno pre toga se treba dobro upoznati sa vrstama,markama,ramovima.

    Nastaviće se.... :D

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu